Zašto se Rusija drži po strani u trenutnom sukobu između Izraela i Irana

Bechev za Foreign Policy piše da Putinova odluka da ostane po strani proizlazi iz slabosti. Kada stvari postanu ozbiljne, Rusija nema ni volju ni kapacitet da se uključi u borbu za moć na Bliskom istoku. Ali ta odluka također odražava unutarnju kontradiktornost ruskih interesa, jer Moskva mora balansirati kompleksne odnose s akterima u regiji — uključujući i iranske rivale i konkurente.

Odnos Rusije i Irana

Nakon invazije na Ukrajinu 2022. godine, Rusija je drastično poboljšala odnose s Iranom. Motiv je bio pragmatičan: Moskva je tada mnogo više trebala Teheran nego obrnuto. Iranci su Rusiji isporučili dronove tipa „Šahid“ i srodne tehnologije koje su korištene za napade na ukrajinske gradove i infrastrukturu. Iran je također podijelio svoja iskustva u izbjegavanju zapadnih sankcija, omogućivši stvaranje ruske "flote duhova" naftnih tankera po uzoru na iranske metode. Dvije zemlje su istovremeno počele jačati željezničku i lučku infrastrukturu radi razvoja sjever-jug trgovačkog pravca kroz Evroaziju.

Od odnosa s Teheranom, Rusija je imala i druge posredne koristi. Iranska podrška Hamasu i Hezbollahu stvorila je preduslove za napade 7. oktobra 2023. i regionalni sukob koji je uslijedio. Eksplozija nasilja na Bliskom istoku skrenula je međunarodnu pažnju s Ukrajine, pogoršala odnose između Zapada i velikog dijela globalnog juga, te izazvala tenzije u američkoj unutrašnjoj politici uoči ključnih predsjedničkih izbora. Nestabilnost na Bliskom istoku obično uzrokuje rast cijena nafte — što je uvijek dobra vijest za ruski budžet.

No Rusija je znala i uzvratiti uslugu Iranu. Neposredno nakon 7. oktobra, ruska reakcija je naginjala antiizraelskom savezu više nego što bi to inače bilo. Delegacija Hamasa je stigla u Moskvu u oktobru, navodno radi pregovora o oslobađanju talaca s ruskim državljanstvom. U januaru 2024. delegaciju Huta primio je zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Mihail Bogdanov. Američke obavještajne službe su procijenile da ruska vojna obavještajna agencija GRU pomaže jemenskoj grupi u napadima na zapadne brodove u Crvenom moru.

Još važnije, Putin je izrazio podršku Iranu kada je došao pod direktan izraelski napad. Obratio se vrhovnom vođi ajatolahu Aliju Hameneiju i pozvao na uzdržanost nakon izraelskog napada u kojem je u avgustu 2024. ubijen politički lider Hamasa Ismail Hanije. Za razliku od sada, tada nije kontaktirao izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. U januaru 2025., dok se Izrael trudio ostati neutralan u ratu Rusije protiv Ukrajine, Moskva je potpisala sigurnosno partnerstvo s Teheranom.

Međutim, ruska reakcija na posljednju rundu sukoba između Irana i Izraela pokazuje da prijateljstvo s Teheranom nikada nije bilo "bez ograničenja". Dokumenti koji potvrđuju bilateralne odnose i dalje su ispunjeni neodređenim, aspirativnim formulacijama. Pet mjeseci nakon potpisivanja sigurnosnog partnerstva, Rusija još nije isporučila nijednu značajnu vojnu pomoć, poput sistema protuzračne odbrane protiv izraelskih aviona. Napredni lovci Su-35 koje je Teheran kupio 2023. još nisu isporučeni, pa Iran i dalje ovisi o američkim avionima kupljenim 1970-ih.

Moskva i dalje gaji ambivalentan stav prema Iranu. Istina, Putin je osudio izraelske napade i optužio SAD da "vode svijet prema veoma opasnoj tački" svojim vlastitim udarima.

Mogućnost promjene režima u Teheranu za Kremlj predstavlja pravu prijetnju, s obzirom na njegovo kategorično odbijanje stranih intervencionističkih kampanja. Ali s druge strane, ni nuklearni Iran nije u interesu Rusije — što se vidi i iz njene podrške sankcijama Vijeća sigurnosti UN-a protiv Irana 2010. godine. Korisnost Irana kao saveznika također blijedi. Dronovi tipa „Šahid“ se sada proizvode u Rusiji, uz nadogradnje poput mlaznih motora i navigacije povezane na Starlink.

Ruska strategija na Bliskom istoku

Odluka da ostane po strani može djelovati iznenađujuće, s obzirom na nedavne veze između Moskve i Teherana, ali se zapravo uklapa u rusku historijsku strategiju u regiji. Još od intervencije u Siriji 2015. godine, ruske snage i njihovi protuzračni sistemi nisu reagirali kada bi Izrael udarao po iranskim proxy strukturama poput Hezbollaha. Jedan ruski avion je oboren iznad Latakije u izraelskom napadu 2018., ali to je bila nesreća izazvana sirijskom PVO. Ruska politika bila je iskoristiti svoj novostečeni položaj u Siriji kako bi se povezala s rivalima Irana — Turskom, Saudijskom Arabijom i donekle i samim Izraelom.

Kremlj je svakako kockao kada je odlučio poslati vojsku u Siriju. Ali u pokušaju diplomatskog profita, razvio je relativno balansiran pristup. Moskva je pokušavala zaobići lokalne sukobe tako što je komunicirala sa svim akterima: Iranom i Izraelom, Assadom i sirijskom opozicijom, predsjednikom Erdoganom i Radničkom partijom Kurdistana (PKK), da navedemo samo neke. Nakon ratne orijentacije prema Iranu, Rusija sada pokušava povratiti tu ravnotežu.

Ako je Moskva ambivalentna prema Iranu, onda ruski politički vrh i društvo imaju odnos ljubavi i mržnje prema Izraelu. Propaganda iz Moskve često prikazuje Izrael kao produžetak američke hegemonije. Antisemitizam ima duboke korijene u historiji i društvu Istočne Evrope, uključujući Rusiju.

No ti stavovi koegzistiraju s duboko ukorijenjenom izraeofilijom — ponekad prikrivenom, ali često sasvim otvorenom. Mnogi Rusi se dive izraelskoj „mišićavoj“ vanjskoj politici i spremnosti da se koristi sila kako bi se stvorili novi fakti na terenu, bez obzira na međunarodne osude. Ruski ultranacionalisti na Telegramu hvale izraelsku vojnu moć i tvrde da bi, da nije korumpirane elite, Rusija mogla pokazati istu snagu. Konačno, prisustvo velike ruske dijaspore u Izraelu stvara snažne veze između dvije zemlje.

Nedavno je Putin izjavio da "u Izraelu danas živi gotovo 2 miliona ljudi iz bivšeg Sovjetskog Saveza i Ruske Federacije. Danas je to gotovo rusofona zemlja". Retorika može biti pretjerana, ali osjećaj je iskren.

Ruski kurs u konačnici odražava njenu ograničenu moć na Bliskom istoku. Koliko god Moskva zavidjela Washingtonu, nije u poziciji da zamijeni SAD kao stub regionalnog poretka. Niti će ikada imati jednako veliki ulog kao lokalne države. Prioritet Rusije ostaje pokoravanje Ukrajine i očuvanje dominacije u postsovjetskom prostoru. To je čini istovremeno oportunističkom i donekle opreznom na Bliskom istoku.

Zbog toga će Rusija nastaviti poslovati sa svim regionalnim igračima — uključujući i Izrael. Iransko rukovodstvo to vrlo dobro zna, piše Bechev.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad